Svi mi, te mi svi...

Ne teške reči, a srcu spona,
Kaveza davnih umorne sene;
Zar sve su sreće usiljene,
Zar je i sreća tuga bolna?

Neko o nečem, svako o ničem,
Tek se naziru momenti pramca;
Drama je grčka, za pomen jarca
Vezala neke pragove bičem...

Koji je programski jezik jada?
Koje me scene najviše bole?
Svi ti plačljivci, statue gole,
Spomen životu što uvek strada...

Taj bednik jedan, glasnik svih nas,
Njegove ruke, noge i glava!
Ili si ludak, il' kamen ti slava:
Taj jad i beda svih nas je spas!..