Alek Radan unos drugi

Jutro je stiglo bez ceremonije.

Relonia je izgledala isto kao i svakog drugog dana — zgrade su stajale tamo gde su uvek stajale, ulice su vodile tamo gde su oduvek vodile, a ljudi su izlazili iz svojih domova sa izrazima lica koji nisu odavali ništa osim navike. Alek je hodao među njima, ne brže, ne sporije, uklopljen u ritam koji nije birao.

Vazduh je bio hladan, ali ne neprijatan. U njemu je bilo nečega čistog, nečega što nije imalo veze s njim.

Zastao je na pešačkom prelazu. Crveno svetlo. Automobili su prolazili, jedan za drugim, svaki sa nekim ko je imao razlog da ide negde. Alek je posmatrao njihove siluete iza stakla, kratke isečke tuđih života koji su se odvijali bez njegovog prisustva.

Zeleno svetlo se upalilo.

Prešao je ulicu.

Zgrada u kojoj je radio bila je siva, ne ružna, ne lepa, samo je bila tu. Kao kompromis između postojanja i zaborava.

Unutra je mirisalo na star papir i kafu koja je odavno izgubila svrhu. Fluorescentna svetla zujala su tiho iznad glava ljudi koji su sedeli za svojim stolovima, pogrbljeni nad ekranima. Neko se nasmejao negde iza njega. Kratko, iskreno, kao da je život još uvek imao smisla u fragmentima.

Alek je klimnuo glavom portiru.

Portir je klimnuo nazad.

Ništa nije bilo drugačije.

Seo je za svoj sto. Monitor ga je dočekao hladnim sjajem, ekran prepun redova i kolona koje su tražile pažnju, ali nisu nudile ništa zauzvrat. Pomerao je miša. Kliknuo. Otvorio. Zatvorio. Radnje koje su ličile na kretanje, ali nisu vodile nikuda.

Negde iza njega, neko je pričao o vremenu.

Negde levo, neko je uzdahnuo.

Negde desno, telefon je zazvonio, pa prestao.

Svet je funkcionisao savršeno bez njegovog učešća.

Nije znao koliko je vremena prošlo kada je čuo svoje ime.

„Alek.“

Podigao je pogled.

Na ivici njegovog vidnog polja stajao je njegov nadređeni, Milan. Ruke su mu bile u džepovima pantalona, ramena blago povijena unapred, kao da pokušava da zauzme manje prostora nego što mu je pripadalo.

„Možeš doći na trenutak?“

Glas mu je bio neutralan. Uvežban.

Alek je klimnuo.

Ustao je.

Koraci su mu bili tihi dok ga je pratio niz kratak hodnik koji je vodio do kancelarije sa staklenim zidovima. Unutra je vazduh bio ustajao. Na stolu je stajala šolja sa tragom kafe osušenim duž ivice. Pored nje, biljka čiji su listovi požuteli na krajevima, ali još nisu otpali.

Milan nije seo odmah.

Ni Alek.

Na trenutak su samo stajali, zarobljeni u prostoru koji nije bio predviđen za tišinu.

Milan je konačno izdahnuo.

„Znaš kakva je situacija.“

Alek nije odgovorio.

Nije bilo pitanje.

„Moramo da smanjimo broj ljudi.“

Reči su pale između njih bez težine.

„Nije lično.“

Ta rečenica je visila u vazduhu, prazna kao obećanje koje niko nije tražio.

Alek je klimnuo glavom.

Sporo.

Kao da potvrđuje nešto što je već odavno znao, ali je morao da čuje naglas.

Milan je rekao još nešto. Nešto o proceduri. Nešto o papirima. Nešto o razumevanju.

Reči su prolazile kroz Aleka bez zadržavanja.

U jednom trenutku, Milan je završio.

Tišina se vratila na svoje mesto.

„Možeš završiti danas ranije,“ rekao je na kraju.

Alek je klimnuo ponovo.

Okrenuo se.

Kvaka je bila hladna pod njegovim dlanom.

Izašao je.

Hodnik je izgledao isto kao i ranije.

Njegov sto je bio tamo gde ga je ostavio.

Njegove stvari su bile tamo gde su uvek bile.

Seo je.

Monitor je i dalje svetleo, strpljiv, čekajući da nastavi tamo gde je stao.

Alek je spustio ruku na miša.

Nije ga pomerio.

Ljudi oko njega su nastavili da rade. Neko se ponovo nasmejao. Neko je ustao da uzme kafu. Neko je opsovao tiho.

Ništa se nije promenilo.

Svet nije primetio.

Sedeo je tako nekoliko trenutaka, gledajući u ekran koji više nije imao šta da mu ponudi.

Prvi put posle mnogo godina, nije imao gde da bude.

Prvi put posle mnogo godina, nije imao šta da čeka.

Očekivao je paniku.

Očekivao je strah.

Ali ono što je došlo bilo je drugačije.

Tišina.

Ne ona koja pritiska.

Ona koja ostavlja prostor.

Alek je sedeo u tom prostoru, nepomičan, dok je dan nastavljao bez njega, i shvatio da se nešto završilo.

Ne posao.

Ne rutina.

Nego izgovor.